The AWP back in Portugal

I surf because…

… it's how my heart tells my to live.

Iskoristio sam ovu rečenicu s Billabong reklame jer točno opisuje ovaj sport i lifestyle. Na ovogodišnjem Portugal surf tripu prešli smo na shortboardove, počeli loviti prve bolje valove, imali nekoliko najgorih wipeoutova dosad a našoj avanturi još su se pridružili naš windsurferski Kahuna Kiki, Irina te u drugom vozilu Tamara i Trevoro.

I ove godine smo surf trip u Portugalu završili u revijalnom tonu što uključuje suicidalne wipeoutove, valove od 2 - 4 metra, dvije slomljene daske u prva dva dana, provala u auto od Tamare i Trevora, pljačke na plaži, izgubljene prtljage, udubljena zadnja vrata auta, kupnja nove daske koju je na kraju opet Airfrance slomio u prijevozu, kašnjenje na sve avione uključujući da smo jedini avion na koji nismo zakasnili na kraju iz Pariza za Zagreb, nego na koji smo čekali na gateu 4 sata, propustili. Misterij ostaje. A izgleda da se 100 ljudi kraj nas ukrcalo a da mi to nismo ni primijetili.

Ipak, usprkos svemu i ove godine važni su trenuci u vodi, oni trenutci kada vam zastane dah, energija, tok oceana, sve prekrasne stvari koje dišu i žive u njemu i izvan. Zbog toga je ovo kralj svih sportova.

Karadeniz, uz Crno more..

Nakon par tjedni, užasnih suhih vrućina u centralnoj Turskoj i užasnih vlažnih vrućina u jugozapadnoj Turskoj, ovaj kraj predstavlja iznenađenje i napokon malo osvježenja. Nebo je često sivo, zemlja je zelena i bogata, turistički je eksploatirano za lokalno stanovništvo, stranci su rijetki, ljudi su konzervativniji, krajolik je nevjerojatan, obala je dramatična, puna klifova i skrivenih malih uvala. 

Kroz jugozapad..

Vrijeme je došlo za malo plaža i mediteranske klime. Ovo je mjesto prekrasnog plavetnila, idiličnih skrivenih uvala, dugih pješčanih plaža, turističkih središta, nautičarskog turizma i starih ruševina još iz doba drevne Likije. 

Na jugozapadu smo obišli priobalni dio od Antalye do Fethiye, te ušli malo u unutrašnjost oko grada Denizli i Pamukkale, na mjesto bijelih kaskada i bazenčića kao jedno od prirodnih čuda Turske.

Kapadokija

Ovo mjesto je jedno od najboljih u kojima sam ikad bio. Kapadokija je naziv za povijesnu regiju u centralnoj Turskoj, centralnoj Anatoliji. Prema podacima koje sam našao, Kapadokija se proteže na oko 400 km zapad-istok, te 250 km sjever-jug što je površinski čini većom od Republike Hrvatske. Nerealni izgled ovoga kraja nalik mjesečevoj površini iskovan je vulkanskim erupcijama prije nekoliko milijuna godina, oblikovan erozijom i kišama, i uređen kao topli dom kroz više tisućljeća nebrojenim narodima. Jednostavno ne postoji broj dana koji ti je dovoljan da se zadovoljiš ovoga kraja, niti tekst, ni slika, film ili bilo koji drugi medij da opišeš ovu bajkovitu zemlju.

Istanbul

Životna priča ovoga grada koji je kroz povijest poznat kao Bizantion, Carigrad i Konstantinopol te je bio nekadašnja prijestolnica rimskog, bizantskog i otomanskog carstva, dovela ga je do titule grada po mjeri svakoga i europskog glavnog grada kulture u 2010. godini. Istanbul je najveći grad u Turskoj, njezino kulturno i gospodarsko središte u kojem živi oko 10.000.000 ljudi i to uključuje samo područje pokriveno tramvajem, busom i metroom. Grad je ogroman, ponegdje i malo prljav, ali uz povijest i kulturu ima nešto „ono“ što stvara posebni osjećaj potpunog doživljaja, koje te tjera da želiš iskusiti i upiti sve što ovo mjesto nudi. Ima ritam.

Irska, od istoka na jugozapad i zapad

Ukoliko tražite zemlju punu klišeja, zemlju koja ima toliko bogatu, kompliciranu i duboku povijest, zemlju koja je prošla 800 godišnju okupaciju od susjedne Velike Britanije, zemlju čija je povijest ocrtana sukobima s elementima etničkog, vjerskog i građanskog sukoba, zemlju s bezbroj prirodnih remek-dijela, krajolik toliko prekrasan i težak za opisati da oduzima dah, zemlju sa cijelom paletom nijansi smaragdno zelene boje i apsolutnim savršenstvom od tekućeg eliksira zvanim Guinness, onda je ovo definitivno pravi izbor. Ovdje spoj uobičajene šetnje prirodnim krajolikom u bilo kojem smjeru i slučajna popodnevna pinta Guinnessa u nasumice odabranom pubu predstavlja savršen dan u kojem ne možete pogriješiti, nevjerojatan osjećaj pripadnosti i gotovo uvijek završi zanimljivim druženjima s lokalnim pričljivim, toplim i dobrodušnim ljudima. Ovo je Irska.

Portugal

Kad sam prvi puta bio u Portugalu rekao sam si da je ovo zemlja u koju se želim opet vratiti. Sada ju smatram jednom od svojih standardnih odredišta. Što zbog surfanja, što zbog ljepota koje sadrži, a što zbog toplih i dobrih ljudi ovoga kraja. Portugal je biser Pirinejskog poluotoka na kojem je danas teško naći neki mali kutak koji nije turistički iskvaren ili prenapučen. Zbog toga Portugal ima taj avanturistički i otkrivački šarm, jer se uz prekrasne urbane cjeline, pune srednjovjekovnim dvorcima i autohtonim stilom građenja koji odiše onim kolonijalističkim duhom, samo kratkom vožnjom čovjek može udaljiti prema prekrasnoj i vijugavoj obali, mjestima gdje nigdje nikoga nema, gdje sunce ljubi plažu a valovi žive svoju rutinu cijelu godinu, gdje su litice kao na kraju svijeta, a plaže zatvorene i duge s kilometrima pješčanih dina.

Španjolska

Jedno jutro sam na plaži pročitao „The Sun Also Rises“ od Hemingwaya. Jedno od njegovih poznatijih dijela iz 1926. godine koje mu je donijelo veliku slavu. Mladež tih dana navodno je poludjela, a ženska publika se počela oblačiti u sve krače suknjice. Tako bar kažu. Uglavnom, radi se o Hemingwayevom hedonističkom uživanju po Španjolskoj i njegovoj pervertiranoj ljubavi za borbom bikova. Mi smo prošli od Pirineja, preko Costa Brave kroz Barcelonu u Portugal i na sam Atlantik Španjolske u Donostia San Sebastian. Prvi dan u Barceloni potpisali smo peticiju protiv borbe bikova kako smatram da je to danas jedan od najsramotnijih kukavičluka dozvoljenih u Europskoj Uniji.

Tour de France

Jednom sam čitao jedan članak koji je opisivao Francuze i njihove karakteristike. Jedna od prvih „činjenica“ ih je opisivala kao prgave ili nepristojne ljude. Ne bi to nazvao tipičnim stereotipom Francuza jer sam ih ja upoznao kao srdačne ljude te ljude koji jako rado žele pomoći. Možda zbog kulturalnih razloga ili individualnih iskustava nastanu ovakve pomutnje. Francuska mi je već više puta bila destinacija ponekog putovanja te postala standardno odredište zimskog boardanja. Ipak, moram priznati da je uvijek dobro znati pokoju riječ na francuskom kako bi oni s druge strane primijetili da se ipak trudite i koristite pa i tu pokoju riječ koju znate. Ovo se posebice odnosi na manja mjesta gdje engleski jezik nije uvijek najbolje poznat. Isto uopće teško ne pada kako je meni francuski jedan od najljepših jezika ikada. Treće čega se sjećam je da je Francuska jako skupa zemlja. Ovo je djelomično točno, vrlo lako se potroši i zadnji euro. Ipak, način putovanja i spavanja može vam definitivno pomoći oko utrošenog novca. Proputovali smo kroz srce Francuske, u glavni grad Pariz, spustili se na Azurnu obalu, prošli ju uzduž, te kasnije potegnuli od Biaritza uz Atlantik do Arcachona, prema Bordeauxu pa natrag u Pariz. Na našem putu kuhali smo sami, gostili se jefitinim francuskim vinom, spavali u kampovima i na željezničkom kolodvoru, uštedjeli pokoji euro, priuštili si pojedini luksuz, učili jezik, itd. Viva la France.

Hellas, Grčka

Nakon jedinstvenih iskustava po razvijenim državama Europe, mislio sam da i ovdje standardni Train i Tourist Info rade besprijekorno. Ipak, nakon odgovora gospodina iz Train Info-a na upit u vrijeme polaska vlakova za Atenu, na što je odgovorio „Mister, kol seven van van“, te ponovnog upita o Tourist Info-u i ponovnog odgovora „Mister, kol seven van van“, nakon moje odluke da stvarno nazovem „seven van van“, i nakon realizacije da isto uopće ne funkcionira, uputili smo se za Atenu u vlaku koji je više naličio tramvaju i smrdio kao „kuga“. Ipak smo uspjeli dobiti nekoliko potvrdnih odgovora da taj vlak ide za Atenu, a i na karti nam je, koliko smo uspjeli prokužiti grčko pismo, pisalo Atena. U jednom trenutku vlak je stao i svi su izašli iz vlaka. Na naše iznenađenje nismo se nalazili u Ateni, nego kraj nekog parkinga, gdje nas je čekao autobus. Kako su se svi zaputili u autobus, išli smo i mi. Nakon nekog vremena, autobus je stao. Svi su izašli iz autobusa i nestali. Nakon toga i autobus je nestao. Bili smo u nekom selu 15 kilometara od Atene.

Italija

„Dalje moram otići, i samo dalje, tako dugo dok je nebo plavo.“ 

Činjenica je da je Zemlja kao knjiga, i oni koji nikad ne putuju pročitaju samo jednu stranicu. Srećom, danas su putovanja postala toliko jednostavna i često jeftina, pa postoje rješenja za svačiji budžet. U ovom slučaju iskoristili smo prednost naše životne dobi, relativno jeftine cijene i otišli Interrailom koji se većinom odnosi na vlakove. Ipak, neke poveznice riješene su alternativama (primjerice brod Ancona (Italija) – Igumenitsa (Grčka)). Ovo su crtice iz naše susjedne, prilično malo udaljene, a toliko intrigantne, kulturno i povijesno bogate zemlje.