Karadeniz, uz Crno more..

Nakon par tjedni, užasnih suhih vrućina u centralnoj Turskoj i užasnih vlažnih vrućina u jugozapadnoj Turskoj, ovaj kraj predstavlja iznenađenje i napokon malo osvježenja. Nebo je često sivo, zemlja je zelena i bogata, turistički je eksploatirano za lokalno stanovništvo, stranci su rijetki, ljudi su konzervativniji, krajolik je nevjerojatan, obala je dramatična, puna klifova i skrivenih malih uvala. 

Kod Crnog mora, ili kako ga ovdje nazivaju Karadeniz, muvali smo se oko gradova Safranbolu i Amasra na samoj obali.

U busu za Safranbolu sreli smo mladog momka Murata koji u Safranbolu započinje vojni rok od 15 mjeseci. Prepričao nam je cijelu priču svoje kratke i udaljene ljubavne veze sa Steffi, turskom djevojkom koja živi u Njemačkoj. Upoznali su se na njezinom godišnjem odmoru. Ona ima 26 i ljetuje svake godine na turskoj obali. Uz sav utjecaj moderne europske urbane kulture, te nakon Muratovog truda da osvoji srce i njezinih roditelja, uz stalne molbe za druženje s njihovom kćeri, ona je pristala, odlučila se za konzervativni muslimanski pristup i zaručili su se. On uči njemački jezik sad i vidjet će ju za dvije godine kad bi trebali započeti zajednički život. Evo neka ova pričica ostane ovako zapisana, pogotovo jer je Murat nevjerojatno dragi dečko, te je također Mateji poklonio mali ručno izrađeni turski jastučić da može spavati na mojem naručju.

Safranbolu, mali gradić u blizini Crnog mora, poznat po održanim starim otomanskim kućama. Na listi je „Unesco World Heritage“. Nema puno turista, ekipa nije ni navikla na puno turizma. Alkohola nema skoro ni u jednom restoranu. U dućanu se može kupiti ali bilo mi je dozvoljeno popit pivu samo u mojoj sobi u hostelu. Ovdje smo imali ugodno društvo prijatelja Mengualpa, koji nas je vodio po gradu te na najbolje Manti (turska varijanta raviolia) u mjestu.

Otkrio sam zanimljiv pozdrav u ovom kraju. Muškarci se pozdravljaju rukovanjem, te se zagrle i prislone lice jedan drugome s obje strane. Ja sam mislio da se radi o poljupcu pa sam isto tako poljubio ekipu, dok nisam prokužio.

Turska kahve, odnosno turska kava. U ovom kraju radi se na tradicionalan način na ugljenu. Dobro je znati naručiti kavu određene razine slatkoće. Pa tako az şekerli znači „s malo šećera“, orta şekerli „s umjereno šećera“ i  çok şekerli „s puno šećera“. 

Češće viđeni napitak, turski crni čaj, ili kako ga ovdje zovu çay.

Često viđen prizor. Ekipa starijih lokalaca uz čaj uživa u raznim igrama.

Bili smo i na muslimanskom sprovodu.

Prije molitve i ulaska u džamiju, peru se ruke, lice i stopala.

Htjeli smo proći crnomorsku obalu od Amasre do Sinopa. Obala je navodno prekrasna, dramatična i puna klifova kao na kraju zemlje. Ipak, potrošili bi previše dana i novca za tih 330 km. Ceste su navodno jako loše te je potrebno oko 8 sati da bi se odvozilo tih 330 km uz jednu od najvećih cijena benzina do skoro 2 eura po litri.

Amasra, prekrasan mali utvrđeni gradić na crnomorskoj obali. Poznat po ribarenju i turizmu pretežito za lokalno stanovništvo.

Papuče ispred džamije. :)

Sve je puno nekih ludih meduza i ekipa se kupa među njima. Očito su bezopasne.

Prosječna turska obitelj na plažu dolazi jednim autom, s 8 putnika, od unuka do bake, naprave kamp na plaži, pola ih se ne kupa uopće, jedu doručak, ručak i večeru koju su donijeli, a nakon kupanca na plaži ostaju ostatci pojedene lubenice i slično.

Bili smo jako zanimljivi lokalcima, kako ne dolazi puno stranaca ovdje. Nevjerojatno su dragi i ljubazni, i morali smo razmijeniti sve kontakte. :)

Pogled na Crno more. U nekoj vrsti magle horizont nestaje i istovremeno ostaje osjećaj beskonačnost i praznine.

Odličan način uzgoja cvijeća u čizmama. :)