Kapadokija

Ovo mjesto je jedno od najboljih u kojima sam ikad bio. Kapadokija je naziv za povijesnu regiju u centralnoj Turskoj, centralnoj Anatoliji. Prema podacima koje sam našao, Kapadokija se proteže na oko 400 km zapad-istok, te 250 km sjever-jug što je površinski čini većom od Republike Hrvatske. Nerealni izgled ovoga kraja nalik mjesečevoj površini iskovan je vulkanskim erupcijama prije nekoliko milijuna godina, oblikovan erozijom i kišama, i uređen kao topli dom kroz više tisućljeća nebrojenim narodima. Jednostavno ne postoji broj dana koji ti je dovoljan da se zadovoljiš ovoga kraja, niti tekst, ni slika, film ili bilo koji drugi medij da opišeš ovu bajkovitu zemlju.

Prvi poznatiji narodi koji su živjeli na ovom području bili su Hetiti (Hititi), i to između 1800. i 1200. godine prije Krista nakon što su s istoga područja nestali Hati. Kasnije su došli Perzijanci pa zatim Rimljani. Kapadokija se čak spominje i u Bibliji jer su se rani kršćani između 4. i 11. stoljeća poslije Krista skrivali ovdje za vrijeme rimske vladavine. Ekipa je na ovom ogromnom području izdubila nebrojene podzemne i nadzemne gradove koji su mogli primiti i do 10.000 stanovnika, stoke, spremnika hrane itd. Kršćanstvo je procvalo upravo na ovom području. Iz toga razloga, gotovo svaka „rupa“ u koju se zavučeš ovdje ima kršćanskih obilježja, te od tri „rupe u stijeni“ dvije su zasigurno stare crkve. Kasnije, za vrijeme Otomanskog Carstva, Kapadokija je napuštena jer je potreba za skrivanjem po rupama i špiljama prestala kako se kršćanstvo tretiralo tolerancijom.

Jedna od nebrojenih nadzemnih utvrda. 

Vjeruje se da je Kapadokija dobila naziv od hititske riječi Katpatuka što u prijevodu znači „zemlja lijepih konja“.

Jedan od naših najpoznatijih putnika i pustolova, Željko Malnar ovdje je vodio nebrojene ekspedicije u 1970-ima i 1980-ima. Tada je ovo područje i na neki način krenulo u realizaciju turističkog razvoja. Siguran sam kako bi se g. Malnar iznenadio kako su na nekim područjima procvala turistička čvorišta. Ipak, jako je jednostavno ukoliko se čovjek želi maknuti od te cijele vreve. Ovo područje je toliko veliko da može podnijeti još malo turizma. No, vremenske neprilike, kiše i prolaznost drastično skraćuju životni vijek ovog područja.

Pretežno je u Kapadokiji sve koncetrirano u malom mjestu Göreme u srcu Kapadokije. Tamo se nalazi i turistički jako posjećeni Göreme Open Air Museum. Od Göremea su pristupačne sve najpoznatije doline koje se mogu posjetiti u jednodnevnom trekkingu, dok se za udaljenija mjesta mogu uzeti lokalni busevi. Sve je smješteno na nekih 1000 metara nadmorske visine gdje vlada ugodna stepska klima koja jedina u ovim ljetnim mjesecima u Turskoj nudi prohladne noći za duboki san.

Göreme, tzv. „vilinski dimnjaci“, odnosno tornjevi vulkanskih stijena koje podsjećaju na vilinske dimnjake, uz prizor moderne gradnje i džamije. Ekipa se ovdje bavi turizmom, prodajom, poljodjelstvom, a poznati su po tepisima i izradi glinenih posuda, posebice sjevernije prema Avanosu.

Topografska ili bilo kakva službena karta Kapadokije ne postoji. Ipak, moguće je nabaviti u mjestu ručno nacrtane karte i ima ih uglavnom u dvije verzije. Te verzije su dovoljno dobro nacrtane da se možete s njima služiti u trekkingu kroz poznate doline Kapadokije. Jedne od najpoznatijih dolina u srcu Kapadokije su Rose, Love, Red i Pigeon dolina, koje su uglavnom na relaciji Çavuşin, Göreme i Uçhisar. Nije potreban vodič, samo malo snalaženja i dobre trekking patike. Mi smo u Kapadokiji bili 5 dana. Samo u dva dana prošli smo oko 7 dolina i napravili 35 km trekkinga. U 5 dana hodanja po tim bespućima sreli smo petoro ljudi. Razlog tome je što većina ekipe uzme turističke ture, posjete sve u jednom danu sa stankama na mjestima za popularne kadrove i fotografije.

Prekrasni pogledi, doline, kanjoni, kanali kroz koje se krećeš s lampicom i izađeš u drugoj dolini, kanali kojima se krećeš i dođeš do kraja pa moraš nazad, labirinti, zalasci sunca, posebnosti svake doline, podzemni ulazi, nadzemni domovi u ovim vilinskim dimnjacima, stambeni objekti ukopani u stijene, stare armenske crkve, falusne formacije stijena, trava, grožđe, limun, breskve, jabuke, raj.

Spavanje "na divlje" u 16 stoljeća staroj crkvici, u sobi na katu. Neki u turističkom mjestu za ovakav smještaj plaćaju i od 50 do 100 dolara. Malo dalje, čovjeku željnog prirode otvaraju se nebrojena vrata i mogućnosti spavanja u bilo kojem objektu, podzemnoj sobi ili crkvi na divlje. A hvala Bogu, na svakih dvadeset metara je nova rupa.

Prizemlje našeg divljeg smještaja. Crkva, koju su davnih godina izdubli prvi armenski krščani.

Naša crkva i dom izvana.

Hm, jesu li ti drevni narodi potekli od Hrvata? :) Šahovnica je standardni prizor.

Užasni „pain in the ass“, ne doslovno „bol u guzici“ ali stalna pojava koja ide na živce su ove trave koje se nalaze u nekim dolinama. Zabijaju se u čarape, pikaju konstantno, a možeš ih izvući samo da preokreneš čarape i s druge strane ih izvučeš.

Standardni turski doručak. Jaja, džem, sir, masline, lubenica, paradajz, malo kruha, maslac, krastavci i kava ili crni čaj.

Neki lokalci u malom udaljenom naseljenom mjestu pozvali su nas da nam pokažu podzemne spremnike limuna koje su sami izdubli u stijeni pa smo dobili i limune đabe.

Standardni ulaz u kojekakve tunele koji te dovedu ponekad i kroz brdo u drugu dolinu. Poželjno je imati čeonu svjetiljku.

Jedan od nebrojenih podzemnih gradova. Ovo je zajednička prostorija na nekih 80 metara u podzemno gradu Derinkuyu u koji je davno prije stalo 10.000 ljudi. Čak na wikipediji piše daje mogao podnjeti i 35.000 do 50.000 ljudi. Grad se nalazi na 11 podzemnih razina. Prostori čak uključuju i mjesta za izradu vina, preše, staje za stoku, crkve itd.

Večera uz čašicu kapadokijanskog vina. Nama su ponudili dobru cijenu ovog kapadokijanskog specijaliteta (piletina u zatvorenom čupu koji slome kada ti ga donesu), nargilu i vina džabe koliko god želimo. Uglavnom, to njihovo vino u našem svijetu se klasificira kao ocat. Tako je jedna čaša ovog „specijaliteta“ bila dosta. Prave ga tako da mošt stave u zatvorene čupove nalik amforama i zakopaju na 6-8 mjesecu pod dva metra zemlje.

U svim danima našeg istraživanja Kapadokije imali smo ugodno društvo nekoliko pasa. Kako su nas znali pratiti po čitav dan dali smo im i imena. Psi lutalice su prije ovdje bili problem zbog ekstremnog rasta broja zaraženih bjesnoćom. Iz toga razloga država je zbrinula sve pse lutalice svim potrebnim vakcinacijama i markicom na ušima.

Za sve one koje zanima još slika Kapadokije možete posjetiti ovaj link (klikni ovdje) gdje se nalaze panoramske fotke.