Tour de France

Jednom sam čitao jedan članak koji je opisivao Francuze i njihove karakteristike. Jedna od prvih „činjenica“ ih je opisivala kao prgave ili nepristojne ljude. Ne bi to nazvao tipičnim stereotipom Francuza jer sam ih ja upoznao kao srdačne ljude te ljude koji jako rado žele pomoći. Možda zbog kulturalnih razloga ili individualnih iskustava nastanu ovakve pomutnje. Francuska mi je već više puta bila destinacija ponekog putovanja te postala standardno odredište zimskog boardanja. Ipak, moram priznati da je uvijek dobro znati pokoju riječ na francuskom kako bi oni s druge strane primijetili da se ipak trudite i koristite pa i tu pokoju riječ koju znate. Ovo se posebice odnosi na manja mjesta gdje engleski jezik nije uvijek najbolje poznat. Isto uopće teško ne pada kako je meni francuski jedan od najljepših jezika ikada. Treće čega se sjećam je da je Francuska jako skupa zemlja. Ovo je djelomično točno, vrlo lako se potroši i zadnji euro. Ipak, način putovanja i spavanja može vam definitivno pomoći oko utrošenog novca. Proputovali smo kroz srce Francuske, u glavni grad Pariz, spustili se na Azurnu obalu, prošli ju uzduž, te kasnije potegnuli od Biaritza uz Atlantik do Arcachona, prema Bordeauxu pa natrag u Pariz. Na našem putu kuhali smo sami, gostili se jefitinim francuskim vinom, spavali u kampovima i na željezničkom kolodvoru, uštedjeli pokoji euro, priuštili si pojedini luksuz, učili jezik, itd. Viva la France. 

Nakon azijatske hrane i nekolicine piva u Münchenu sjeli smo na vlak za Pariz. U Pariz smo došli u subotu navečer kada više ništa ne radi, nit dućani, niti bilo kakve informacije na kolodvoru a mi ništa nismo spremili. Jedva smo našli kamp u parku Bois du Bologne. U nedjelju naravno opet ništa ne radi, jedva kupili neke skupe croissante i pivu u kampu. Mislili smo si, ah dobro, pa sutra je ponedjeljak. Kad ono ponedjeljak 14.7., nacionalni blagdan, dan pada Bastille, apsolutno ništa ne radi. Taj događaj Francuzi obilježavaju kao nacionalni praznik sjećajući se 14. srpnja 1789. kada je pobješnjela ekipa revolucionarnih snaga osvojila zloglasnu tvrđavu Bastille, tamnicu u pariškom predgrađu Saint Antoine, simbol kraljevske samovlasti.

Što je dobro, taj dan je sveopća abnormalna fešta u centru grada, s hrpom vatrometa i glavnim vatrometom od oko sat vremena, ludo cuganje na ulicama Pariza i koncerti. Mi se smjestili pod Eifelov toranj u podne, cugali i ležali na suncu i slušali koncert James Blunta. Kad smo se nakon sat vremena vratili iz šetnje, na naše čuđenje nije bilo više mjesta nigdje. Našli malu rupu kraj vreća za smeće i cugali. Billy & Maria iz Irske, Mateja & ja.

Cuganje kraj smeća s dragim ljudima. Nevjerojatno je da je u toj gomili ljudi, koja je drugi dan procijenjena na razini milijun i više, upravo policija došla nama srati za cuganje. Nakon savjeta naših novih prijatelja Francuza prokužili smo da oni alkohol drže u vrećicama i ruksacima, pa samo toče u čašice.

Rijeka Seine i katedrala Notre Dame u pozadini.

Katedrala Notre Dame. Ovdje je zvonio fiktivni lik, zvonar Quasimodo stvoren u mašti Victora Hugoa.

Katedrala Notre Dame, puna grotesknih i zastrašujućih skulptura za odvod vode s krova. Isto se zove Gargoyle ili Gargouille.

Ispred jednog od najvećih svjetskih muzeja, Louvre. Sadrži ogromnu zbirku egipatske i antičke umjetnosti, zbirku umjetničkih predmeta i ogromnu galeriju slika s najpoznatijim umjetničkim djelom Mona Lisom. Ipak, po meni, naspram ostalima, potpuno precijenjena slika. Muzej je ogroman, i zamoran. Tako da smo u nekom trenutku uspjeli zaspati na klupici i ekipa turista nas je slikala.
Ovu sliku sam stavio jer mi je super ekipa koja se ubacila i namjestila na slici (desno).

Za izvrsni „chill out“, izležavanje, socijalizaciju, muziku, „street performance“ ili kratko i mirno pivo, preporučam sve oko bazilike Sacré Coeur, što na francuskom znači Sveto Srce. Oko bazilike se mogu naći i prekrasne male uličice i trgovi prepuni slikara, restorani i caffei.

Još jedna lažna tvrdnja o Francuzima je da se djevojke ne briju ispod pazuha. Možda je tako bilo prije, ali prošli smo dovoljno plaža da možemo tu tvrdnju definitivno pobiti. Ovo je Azurna obala, hrpa turističkih naselja, skupih dućana i hotela, prestižne destinacije kao Nice i Cannes. Sama obala i nije nešto posebna. Jedino što spašava cijelu situaciju su palme i oleandri. Ipak, prošli smo ta mjesta, a onda na ponudi izabrali malo mjesto sa srednjovjekovnom utvrdom, Cagnes Sur Mer.

 

Cagnes Sur Mer, mala srednjovjekovna utvrda s pogledom na more, uske uličice, labirint, tu i tamo pokoje svijetlo i ekipa na večernjoj kavici.

Kamping na brdašcu u Cagnes Sur Mer, doručak.

Naš hladnjak. Maslac se petvorio u tekućinu, tako kad ga preliješ po kruhu, ona samo procuri kroz njega.

Večernja šetnja po Nici.

Jedna od onih tvrdnji o Francuzima i Francuskoj kojih se još sjećam je da su im WC-i užasno prljavi. Pa evo jedan reprezentativni primjer. Ne znam je li ovaj primjer stvarno iz Marseillesa kako se ja sjećam, ali znam da mi je taj grad ostao u odvratnom sjećanju. Uglavnom, u jednoj večeri imali smo dvije prilike da privučemo pažnju lokalnih istočno europskih ili kojekakvih skupina što je završilo u premlaćivanju neke jadne žene na ulici. Sve je to poprimilo ozbiljnu notu kada smo spavali na podu ispred glavnog kolodvora a te ekipe posvuda, i svi te bude jer ti žele prodati hashish.

Sušenje mokrog rublja.

Arcachon, prekrasno mjesto uz Atlantik. U blizini se nalazi i najveća pješčana dina u Europi, Dune du Pyla. Nevjerojatne je visine od 107 m, oko 500 m široka i 3 km duga. Ekipa šeće, baca se, sand-boarda i bavi se paraglidingom.

Zanimljivo je trčati niz dinu..Uglavnom, teško si je nešto slomiti kad je pijesak mekan i fin kao prah..