Sahara

Vozimo se udobnim i onim dobrim CTM busem prema jugoistoku, odredište Rissani. Klimatizirani prostor, sjedala s našim brojem, nekakve odvratne cajke na radiju. Jedva smo uspjeli ući u bus, kako sam ja izgubio karte. Mislim da ih čak nisam izgubio, nego su se nekako "iskrale" iz moje ruke odmah nakon što sam ih kupio na autobusnoj stanici u Fesu. Drugi dan prijavio sam gubitak bez računa i bez da smo znali koja su bila naša mjesta. Vjerovali su nam. Navečer kad smo došli do busa taman su dva plaćena mjesta bila prazna. Na naše iznenađenje nastala je svađa i frka na šalteru. Stigao je neki marokanac s dva turista koji su isto kao i mi izgledali zbunjeno. Naime, marokanac je ovim svojim turistima prodao karte koje je on kao kupio ranije za njih. Nekim čudnim putem naše karte su iz moje ruke došle u njegove. Nakon 10 minuta deranja, prijetnje policijom i tako dalje, te očito zbog loše reputacije mladog marokanca, povjerovali su nama i pustili nas na bus.

Ujutro, buđenje, krajolik se totalno promijenio. Ubitačno je teško naći taksi. Dvadeset lokalaca ga čeka, a on dolazi svakih 20 minuta. Svaki put kad smo se pokušali ubaciti lokalci su bili brži i već su pobacali svoje vrećice i sebe u taksi. Nakon tri sata čekanja napokon smo uspjeli. Tomaš se gurao u taksi a ja sam gurao na silu obje naše torbe istovremeno gurajući vrećice lokalaca van. Brzo smo jeli, ostavili prtljagu, kupili turbane i krenuli preko granice civiliziranog dijela, bespućima pješčanih dina.

Rissani ujutro, nema ničega, ne događa se ništa, nema nikoga na ulicama, samo pokoji pas i neka ekipa koja vuće neke tačke ili spava okolo na madracima.

Morali smo usporiti taksi i čekati dok se deve ne maknu s ceste.

S ekipom u taksiju.

Merzouga - gradić na samom početku Sahare. Asfalta u gradiću više nema. Većina kuća je iz blata, zemlje i trske.

Naš prijatelj i dobri duh Berber.

Kupili smo dosta zaleđene vode. Ovo je primjer dućana. Obratite samo pozornost na ekipu koja još spava ispred.

Krenuli smo, bili su još prijepodnevni sati, ali vrućina je bila nesnošljiva. Moj termometar je imao limit na 50 stupnjeva. Rekli su nam neki lokalci da se u podne digne temperatura između 55 i 65 stupnjeva Celzijevih. Hodanje po dinama priredilo nam je dosta muka. Pjesak je fin i zavlači se u svaki kutak. Potrebno je stalno prazniti patike jer se one brzo napune. Uglavnom, bilo je potrebno oko dva sata hoda do prve oaze.

Napokon oaza. Dva do tri sata hoda možda ne izgleda puno. Ali u ovakvim uvjetima to je kalvarija.

Kod ekipe u oazi. Stigli smo poslije podne, cijelo podne spavali, odmarali i pili vodu. Prekrasne palme i berberski šatori krase oazu.
 

Kamping u pustinji.

Naš prijatelj Muhammed kojeg smo upoznali u oazi ide po cigarete u obližnji dućan.

Izlazak sunca. Pojavljuju se brojni ljudi, berberi, sjedaju na male dine u blizini njihovih domova i gledaju izlazak sunca. I tako te brojne ekipice na dinama žive svoj mali jutarnji ritual. Gledam u daljinu. Nazire se jedna ogromna dina, kolona turista se penje na nju, ima ih sigurno 50, sve liči na ogroman otvoreni tehno party zbog bljeskalica njihovih kamera.

Uspon na neku dinu do oaze trajao je oko pola sata. Pjesak je tako fini i sitni, tišina je impresivna. Osjećam se ekstremno sretno i privilegirano da sam tu.

Za više o Maroku pogledajte ostale postove na ovom blogu..