Maroko

U jednoj rečenici Maroko se može opisati kao udar na sva osjetila. Činjenica je da je putovanje u Maroko danas vrlo jednostavno i jeftino. U našem slučaju, mi smo se zadovoljili jeftinim Ryanairom koji leti iz većine većih europskih gradova. Ipak, pravi doživljaj putovanja u toj zemlji je na kulturološkoj razini. Zemlja nije veličine SAD-a ili Brazila gdje je normalno da zemlju krasi široka paleta različitosti. Ipak, sa svojom površinom tek nešto većom od Španjolske Maroko pokriva sve moguće različitosti koje čovjek može zamisliti. Pa tako ovdje možete naći žestoko siromaštvo gdje čovjek živi u samo jednom kompletu odjeće koju ima na sebi, sa svojim magarcem, i jedino o čemu razmišlja svaki dan je da li će imati dovoljno vode koje iz godine u godinu ima sve manje. S druge strane u Marrakeshu neki voze Hummera i jedu u KFC-u. Moguće je naći tradicionalne muslimane gdje je muškarac nalik Muhammedu i žena kompletno prekrivena. Na nekim mjestima prekrivaju sve osim očiju, negdje je otkriveno samo lice. S druge strane u većim gradovima neke cure šeću u minici i zalaze u klubove. Maroko pruža raznovrsne krajolike. Pa tako se na sjeveru može naći Mediteran, k tome pripadajuća klima i Rif planinski lanac s poljima marihuane i glavnom proizvodnjom hashisha za europsko i ostalo tržište. Uz Atlantik osjeća se kompletno drugačija klima i ritam života. Uz megalomanske centre i male ribarske gradiće niknula su turistička mjesta i surf centri koji su krenuli seobom hippy kulture u potrazi za savršenim rajem. Unutrašnjost Maroka na prvi pogled izgleda jako smeđe, suho i vruće. Ipak, prepuna je prekrasnih kanjona i slapova sa zelenilom i egzotičnom florom i faunom, palmama, majmunima and some shit. Zemlja pruža utočište i za pojedinog planinara, alpinista i avanturista. Pa tako unutrašnjost Maroka krasi Atlas planinski lanac s najvišim vrhom Jebel Toubkal (4167m). Na samom kraju tu su impresivna bespuća pješčanih dina na jugoistoku gdje i službeno počinje Sahara.

Geografski se Maroko dijeli u Mediteranski Maroko, Sjevernu i Južnu obalu Atlantika, područje Atlas planinskog lanca, pustinjski dio Maroka odnosno Sahara i Anti Atlas Maroko. Činjenica je da nakon  što zaviriš u sve moguće kutke ove zemlje imaš osjećaj da si proputovao više zemalja, a ne samo jednu.

Glavni jezici stanovništva su arapski odnosno njegovo narječje koje se značajno razlikuje od standardnog jezika, te narječja berberskog kojima se govori uglavnom u planinskim područjima. Stanovništvo Maroka je mješavina mnogih skupina, od starosjeditelja Berbera preko doseljenika iz sjeverne i supsaharske Afrike do izbjeglica s Pirinejskog poluotoka nakon što ih je potjerala ekipa iz Španjolske i Portugala. Državna religija je Islam kojemu pripadaju gotovo svi stanovnici. Berberi su autohtono stanovništvo te se prostiru od Egipta do Atlantika, i od Mediterana do rijeke Niger. Navodno u prijevodu riječ "Berber" znači „slobodan i plemenit čovjek“. Mi smo ih upoznali kao ljubazne, jednostavne, uslužne i poštene ljude, koji poboljšavaju cijelu sliku ove zemlje, te pokoji dobri duh kojeg smo upoznali većinom je bio berberskog podrijetla.

U putovanju mi se pridružio moj prijatelj Tomaš, a za početak našeg putovanja izabrali smo Tangier, na samom sjeveru Maroka kod Gibraltara, kuda smo i doletjeli iz Milana. Noć u Milanu smo proveli u nekom smrdljivom i užasno prljavom kutu kraj aerodroma nakon što smo pitali policiju da li smijemo ovdje odspavat. Inače, moguće je spavati na aerodromima te je puno bezopasnije nego spavanje na kolodvorima, ali je u našem slučaju aerodrom bio trenutno pod nekakvom rekonstrukcijom. Od početka i prve kave u Tangieru počela je faza čuđenja. Tijelo i um ti u ovakvom novom okruženju, novoj kulturi, zbog tog udara na sva osjetila reagiraju čuđenjem, samo hvataš trenutke, a svaki trenutak je spoznaja. Potrebno je dosta vremena da se navikneš na sve, što je direktno ovisno o činjenici da moraš vidjeti i osjetiti sve. Nakon toga kreneš u fazu da se osjećaš da si dio svega. Poslije tog trenutka ti si doma, i uživaš u njihovom sporom ritmu i opuštenosti.

Kao način putovanja odabrali smo više spontani i putopisni način. U našoj glavi mi smo snimali dokumentarac, mi smo bili putnici a ne turisti, pa se naše putovanje odnosilo na proučavanje kulture i krajolika. Kad god bi nam pokušali nešto prodati i izmusti novac mi smo rekli: „We not turist, we travelers, La Difference, go find Americano turist.“

Razmišljao sam kako da napišem ovaj tekst, i jedino što sam shvatio je ako budem opisivao putovanje na način na koji sam pisao dnevnik, ovaj tekst bi bio predug što je u biti i sad već. Tako da ću se ovdje zadržati na glavnim crticama s putovanja, koje su mene impresionirale a koje želim podijeliti. Jedno od obaveznih doživljaja je odabir načina putovanja ovom zemljom. Možeš pokušat stopirat, iako će te apsolutno svi tražiti neki novac, ukoliko ti se ne posreći te naletiš na pokoju dobru Berbersku dušu i objasniš mu da nemaš ništa. Također, zemljom operiraju dobre autobusne kompanije kao CTM ili Supratours te kod njih, uz nešto višu cijenu možeš putovati u gotovo sve kutke Maroka s kartom sa svojim brojem sjedala u klimatiziranom autobusu. I relativno su točni. Ipak, meni najdraži (ovo je upitno, jer je zanimljivo kad sad gledam natrag na trenutke našeg putovanja kad smo znali poludjeti) način putovanja su lokalni busevi i taksiji. Lokalne buseve si možeš zamislit kao stari, smrdljivi, prljavi, izvana načičkani i užasno ukrašen bus, „gdje često sjedala ispadaju, s kojim turisti često ne putuju, pa si većinom s lokalcima“ bus, bus koji ne nalaziš sam, nego ekipa koja radi u busu nađe tebe, „torba kad ti je vrate iz prtljažnika je promijenila boju“ bus, bus koji ne kreće prema rasporedu, nego tek kad se bus napuni. Zanimljivo je kako je nemoguće išta isplanirat, jer si zamislite situaciju kad na nekoj busnoj na pola puta izađe 15 ljudi. A ponavljam, bus kreće tek kad se opet napuni.
Taksiji su nešto pouzdaniji način putovanja ako ga uspiješ naći, dogovoriti dobru cijenu i ako ga dijeliš s ekipom. To su stari modeli Mercedesa u koji ide 6 ljudi i vozač. Znači, na suvozačevom sjedalu sjede dvoje, a iza sjedi četvoro. Gužva je većinom takva, da moraš suputnika skoro pa zagrlit kako bi svi stali. Zavezati se ne možeš, vozači voze kao da su poludjeli, a glavna komunikacija u prometu je truba.
Ponekad je bila muka nalaziti suputnike da napunimo taksi, a ponekad nije bilo dovoljno taksija pa je taksi dobio onaj koji se prvi progurao unutra. Moram priznati da smo na taj način znali sjediti i čekati satima, ali je na kraju ipak prevagnula naša fizička predispozicija kako su lokalci svi manji s maksimalno 60 kila.

Jedan prijatelj mi je rekao u razgovoru prije samog putovanja da je potrebno kad putuješ ovu zemlju postaviti se kao da si već ovdje bio više puta. Na taj način te neće gnjaviti lokalni prodavači i ostali lažni „vodići“. Mi smo se tak postavili, ali bilo nam je potrebno vremena da se priviknemo i osjetimo kako ovo mjesto diše i kako postupati s ljudima. Činjenica je da je zemlja jako siromašna. To smo znali. Ali u prvih par dana ja sam toliko zamrzio te ljude jer sam mislio da nas apsolutno svi žele prevariti. Žudio sam za toplim ljudima koji poznaju razliku između turista i putnika. Kad smo bili u jednom berberskom opuštenom mjestu, svirali djembe bubnjeve, pili čaj, „uživali blagodati ove zemlje“, ja sam se požalio svojem domaćinu Abdulu. Neću zaboraviti što mi je Abdul tu većer rekao: „You have to know, this are poor people my friend. And they only want to eat, and feed their family. But this are good muslims, good people.“ Tad sam shvatio da sam kompletno krivo tretirao ove ljude i počeo sam gledati njihovu drugu, pod fasadom dobru stranu. Uglavnom, istina je da te ponekad žele samo opelješit, ali oni su toliko jadni da je siromaštvo to napravilo iz njih. Nakon tog razgovora, pa do kraja putovanja, mi smo počeli upoznavati jako drage ljude, pokoje dobre duše, koji su nam pomagali i bez da traže novac.

Kako je ovdje cjenkanje dio njihove kulture, užitak je bio okusit se i stjecati ta iskustva. Ipak, u nekim zabačenim krajevima u kojima smo bili, nije mi bilo do cjenkanja. Ponekad cjenkanje uopće nema smisla. Pogodilo me jako ovo siromaštvo. Neopisiv je to osjećaj kad vidiš sjaj u očima djece kojima si upravo dao pokoji Dirham (valuta u Maroku) ili kupio sladoled, kad sjedneš s lokalcima i ponudiš im cigarete (iako ne pušim, uvijek sam imao pokoju kutiju u džepu za dijelit i podmitit) koje oni inače kupuju na komade u dućanu, a oni pričaju o svojoj kulturi, ili često zbog naših jezičnih razlika jednostavno sjedimo, šutimo, i upijamo.   

Kako sam previše dosadio s tekstom, evo u nastavku zamrznutih trenutaka ovog puta.

Većinom smo proveli spavajući u sobama koje smo iznajmili. Možeš proći stvarno jeftino uz malo truda i cjenkanja. Također možeš spavati na krovu hotela za euro, dva. Ukoliko želiš proći još jeftinije ovdje je prikazan besplatan, malo neudoban ali prihvatljiv način.

U 99 % buseva u kojima smo bili, lokalci su povraćali i taj dio sebe ostavili u busu.

Ima boljih benzinskih, ali evo jedna posebna.

Grande Taxi, stari model Mercedesa u koji ide 6 putnika plus vozač.

Čaj od mente. Piju ga kroz cijeli dan, nude ti ga na svim mjestima, užasno je jak, i ekstremno sladak. Poseban je ritual točenja čaja. Kako bi se uvjerili da je čaj kvalitetno pripremljen, nalili bi ga s određene visine više puta u čašu. Svaki puta bi ga vratili natrag u džezvu i ponovili isti proces više puta da se pojavi pjena na vrhu. Kad bi se to desilo nakon trećeg ulijevanja, znali bi da je čaj dobro pripremljen.

Odličan plod nekog kaktusa koji raste posvuda. Ogule ti olupinu koja ima iglice i prodaju unutarnji dio.

Friško iscjeđeni sok od naranče, vitaminska bomba na svakom uglu.

Odvratne, brutalno slatke "delicije" koje kupiš, i vjerojatno brzo odma baciš.

Tajine: Odlična varijanta prehrane u Maroku. Uglavnom, tradicionalno njihovo jelo. Nešto poput naše peke.

Palme datulje rastu posvuda.

Odlični puževi. Ukoliko si dobar kao mi, pa pojedeš sve puževe i popiješ sok od puževa, dobiješ još jednu šalicu soka od puževa đabe.

Većina naše prehrane u Maroku odnosila se na ovakva mjesta. Na nekim mjestima čovjek kolje kokoši na cesti i vise kozje glave. Iako su deve tamo vrijedne i jako skupe, vidjeli smo i devinu glavu. U Fesu smo vidli raštrkane kozje noge na podu koje su prodavali kao bukete itd. Kraj takvih mjesta se često nalazi i ovakvo mjesto, gdje se sve to isto prži. Pa ako ti se neda birati kažeš da ti napravi "mix". Što je pogrešna odluka jer završiš sa sendwichem u kojem su sve vrste iznutrice. Zato smo uvijek imali litru dobre domaće šljivovice koju smo nosili za dezinfekciju poslije "otrova".

Za više o Maroku pogledajte ostale postove na ovom blogu..