Atlas planinski lanac

Promijenio se naš outfit, obukli smo tople majce i jakne, temperatura je pala, kiša pada, noć je, 4:00 h ujutro, budimo se u nekoj špilji na 3400 metara. Unutra je suho, čuje se šum povjetarca i naš cvokot zubi. Kako god lagani povjetarac, iz naših spavaćih vreća vuče sav topli zrak koji smo si sačuvali. Dižemo se, pospremamo stvari, muči nas glavobolja i umor. Sam put do vrha je nagrada za sebe, jer je krajolik prekrasan. To u ovom trenutku ne osjećamo. Kako smo mijenjali položaje našeg polusna kroz noć, tako smo se začudili kad smo se u noći probudili u području špilje gdje su si koze prije nas napravile mjesto. Naše torbe, posebice vreće za spavanje i mi bili smo puni kozjega govna. Pojeli smo par datulja na brzinu i krenuli na vrh.

Mjesto o kojem pišem je područje planinskog masiva Atlas u Maroku, a događaj je uspon na najviši vrh istog. Krenuli smo na vrh iz malog gorskog mjesta Imlil. Imali smo ugodnu vožnju taksijem i društvo dragog jednostavnog vozača koji je podijelio zadnje tri datulje koje ima na nas sve.

Imlil - živi se od trgovine, turizma, iznajmljivanja vodiča za planinu i mula za nošenje prtljage i namirnica.

Čaj od mente postao je i naš ritual. 

Početak dvodnevne ture na vrh Atlas planinskog lanca. Put je jednostavan i uspon je lagan.

Pogled na Imlil s puta.

Kome se neda može platiti i otići mulom. Nekome naizgled bezopasno, ali kad vidite iste mule natrpane namirnicama i pićima, te povrh svega toga sjedi još jedna debela baba, zamrzite kako ovi ljudi tretiraju te jadne životinje.

Otvorene rane na leđima mule i krv podsjećaju na višesatnu kalvariju s teretom na leđima, sve da bi prosječni turist planinar mogao kupiti Coca Colu na 3200 metara.

Refuge de Toubkal, veliki kompleks od tri "planinarska doma" nude hranu, smještaj i odmor za planinare, prije finalnog uspona na sam vrh. Za krevet su htjeli cijelih 9 eura, dok smo za smještaj s tušem u Imlilu platili 3,5 eura. Pa smo išli dalje u izvidnicu...  

I pronašli smo špilju..

"Home is were you make it.."

  Svirka i meditacija prije spavanja..

Na vrhu Jebel Toubkal (4167m)

Ekipa iz Beograda, ugodno društvo, odmor za dušu i tijelo, uz čavrljanje i dvije vrste rakije.

Uz planinske vrhove, područje planinskog lanca Atlas nudi i prekrasne klance, doline rijeka, slapove, prirodne majstorske radove, pa smo i mi našli mali raj u cijeloj toj ponudi. Mjesto se zove Cascades d'Ouzoud i jedno je od glavnih turističkih mjesta i atrakcija u Maroku. Također je poznata kao Marokanska Jamaica. Ostali smo tu par dana napunit baterije. Cijeli dan smo samo ležali, hladili se u vodi, uz opuštajuću atmosferu i usporeni ritam buljili u jednu točku i radili ama baš ništa.

Slapovi Cascades d'Ouzoud (110m)

Tomaš i ja i slapovi d'Ouzoud

Sve je puno prekrasnih malih bazenčića, kaskada, u kojima se možeš kupat i pokoji bazenčić ti pruži mogućnost za pokoji dobar skok. Potrebno je malo truda i 20 minuta šetnje dalje od slapova da se makneš od gužve turista i Marokanaca na godišnjem.

Ako imaš višak hrane možeš je podijeliti s ovom malom ekipom. Većinom su u drveću, ali dođu i blizu ljudi.

Rastaman, tako ga barem zovu svi. Pravo ime mu je Azis, i živi u ovoj maloj bambus kučici. Nalazi se nizvodno nekih 40 minuta, odmah nakon tipa koji živi u smokvama i radi rakiju od smokava. Svaka druga riječ mu je "relax",a "lula mira" kruži konstantno u krug. Rastaman spava u toj maloj kučici, hladnjak mu je rijeka, ima vrt s paradajzem, paprikom i "blagodatima ove zemlje" te živi jednostavnim i smirenim životom. Ako mu putnici daju rizle, on zablista, jer mu je potrebno nekih sat i pol do obližnjeg dućana. Kod njega smo navečer popili cugu i slušali kako s prijateljem svira instrument guembri s nekim udaraljkama i uživali.

Spavanac na madracima ispod bambusove nadstrešnice.

Abdul na djembe i ja na drombulji, beberski ritmovi na večer.

Za više o Maroku pogledajte ostale postove na ovom blogu..