Tajland kakav je nekad bio, jednostavan, divlji, siromašan, nepokvaren, originalan, bliži je upravo u ovoj regiji. Isaan je sjeverno istočna regija Tajlanda kojeg okružuje rijeka Mekong na sjeveru i istoku na granici s Laosom te Kambodža na jugu. Ime Isaan dolazi od riječi Ishan koja na sanskrtu znači „sjeverno istočni smjer“. Ova regija je poznata po svojoj divljoj naravi, kulturnim obilježjima bliže Laosu i Kambodži nego Tajlandu, ukusnoj i originalno ludoj hrani, agrikulturi, vrućoj i suhoj klimi, muay thai boksu, borbi pijetlova, proizvodnji svile te siromaštvu.
Ovdje smo stigli u centralni velegrad Khon Kaen. Proveli smo cijeli dan tražeći agenciju za najam motora i jedva pronašli jednu. Ovo je studentski grad ali za razliku od ostatka Tajlanda ovdje nisu ljudi toliko naviknuti na strance. Posebice u divljini okolo. Tako da niti nema potražnje za iznajmljivanjem motora i slično.
Ova regija čudi s obzirom na ostatak Tajlanda, puno je siromašnija i većinom je nizina, ovdje kako lokalci kažu nema ničeg posebnog. U nastavku se nalaze neke slike sa ceste u Isaanu, a posebice dragih ljudi koje smo sreli na ovoj maloj ekspediciji u potrazi za dudovim svilcem.
Krenuli smo u regiju oko Khon Kaena. Cesta postaje prašnjava, zemlja suha i ravna s ponekim rižinim poljem a nastambe sve siromašnije. Ideja je bila pronaći ne samo proizvodnju svilene tkanine i odjevnih predmeta po kojim je ova regija poznata, nego pronaći i proizvodnju same niti svile iz dudovog svilca.
Isaan me začudio svakakvim vrstama goveda koje se nađu na cesti i prepriječe ti put. Ovo zadnje govedo nazvao sam „dumbo govedo“ (pogledaj slike gore).
No, najviše su mi se svidjeli stanovnici Isaana. Jednostavni su i dragi, smiju se i jako su nam pomogli oko naše potrage za dudovim svilcem. Skoro nitko ne priča engleski, a u nekim selima su izašli van kuća da nas vide. Čak nas je i policija jednom zaustavila da nas pita što ovdje radimo, ovdje turisti ne dolaze. Mi smo bili jedini u busu za tamo i skoro jedini u vlaku za natrag iz regije Isaan. Morali smo naučiti i malo jezika za osnovno sporazumijevanje i naručivanje hrane. Ovdje su u nastavku ljudi, dobri anđeli našeg malog puta, koji su nas nudili hranom i ženama za ženidbu.
Kad vas pozovu na hranu dva puta pogledajte što jedu. Ova regija je poznata po svojoj divljoj i ludoj hrani, pa su uz komade mesa na tanjuru i svakakvi kukci ili iznutrice. Kraljevina Tajland ovdje je počela poticati uzgoj peradi i svinja, pa je na jelovniku sada već pristojna hrana. Ipak, kukci su ovdje zbog siromaštva ostali nezaobilazni dio jelovnika.
Mango salata, sa sušenim račićima i ribicama, mangom, lukom i chilli papričicama (pogledaj sliku gore).
„Fried rice“ s piletinom i krastavcima (pogledaj sliku gore).
Friški narezani chilli u soku limete i ribljem sosu (pogledaj sliku gore). Unutar mjesec dana sam uz dovoljno hrane izgubio 8 kila. Navodno radi ljute hrane koja ubrzava probavu.
Što je na jelovniku?
Ovo je "benzinska crpka" u Isaanu. Osim standardnih benzinskih crpki oko urbanih mjesta postoje i ove varijante u selima. U ovim flašama se nalazi benzin ili dizel i ovako možete kupiti pola litre, punu flašu ili par deci (pogledaj sliku gore).
Naišli smo na neko malo selo koje uz Budizam štuje duh kornjače. Sve ovdje ima simbol te životinje. Selo ima puno kornjača koje ovdje žive pa su te kornjače postale poznate i svete. Mi smo sa selskom djecom krenuli u potragu za kornjačama koje su taman imale svoj popodnevni sanak (pogledaj slike gore).
Ideja ove male ekspedicije rodila se prije nekoliko godina kada sam u jednoj dokumentarnoj emisiji gledao proizvodnju svile i uzgoj dudovog svilca. To sam htio vidjeti uživo. Naime, ova regija Tajlanda poznata je po svili, specifičnom načinu tkanja i bojama. Često viđen prizor u ovim ruralnim sredinama je gdje žene tkaju svilu u dvorištima. No mi smo htjeli zaroniti malo dublje i naći samu proizvodnju dudovog svilca. U dva dana učenja Tajlandskog i crtanja crva na papir i slično, našli smo jedno selo i jednu obitelj u blizini mjesta Chonnabot koja nas je ugostila (pogledaj slike dolje).
Česti prizor, stroj za tkanje i žena koja tka, u dvorištima ili na ulici (pogledaj slike gore).
Žena nam pokazuje kukuljice starih dudovih svilaca. U ovim plosnatim košarama drže se dudovi svilci i hrane s lišćem dok se ne ukukulje (pogledaj sliku gore).
Mali dudovi svilci u košari (pogledaj sliku gore) hrane se ovim lišćem koje je većinom list duda odnosno murve. Kada svilci dosegnu određenu veličinu premještaju se u više košara prema potrebi dok se nakon mjesec dana ne zakukulje.
Drvo duda odnosno murve uzgaja se u dvorištu male farme dudovog svilca. Ovaj primjerak raste uz drvo banane (pogledaj sliku gore).
Kukuljice dudovih svilaca uzimaju se nakon mjesec dana uzgoja i gotove kukuljice stave se u kipuću vodu. Kako su se svilci omotavali u nit oko sebe prilikom stvaranja kukuljice, istu nit sada otpuste u vrućoj vodi te u jednom loncu odmotavaju niti s većeg broja dudovih svilaca na jednu koloturu. Tako nastaje nit svile. Nit jedne kukuljice duga je od 300 do 900 metara. Nakon što se niti odmotaju, lokalci često pojedu crva koji se skuhao.
Nagrada pri povratku u Khon Kaen bila je velika fešta Loi Kratong koja se ovdje događa jednom godišnje u listopadu. Tisuće ljudi okupi se oko jezera i slave kraj budističke godine i puni mjesec. Za mlade tu je ringešpil, a za velike koncerti, hrana i alkohol. Glavna zanimacija je puštanje lampiona u zrak te puštanje malih lađa od lista banane u jezero. U male lađice stave se svijeće, cvijeće i pokoji novčić. Ovaj festival ima svoju inačicu u svakom gradu Tajlanda a najveći i najljepši su ovaj ovdje i festival u gradu Chiang Mai u studenom za puni mjesec. Većina najljepših fotografija s tisućama lampiona potječe iz grada Chiang Mai. Kako nam je budistički učitelj na sjeveru Tajlanda rekao: „Mi to radimo kako bi zamolili majku zemlju za oproštenje svih nedjela koje smo napravili. Kada posiječemo drvo mi pustimo lampion i malu lađu u rijeku kako bi zamolili za oprost. Kad uberemo cvijet mi molimo rijeku da nam oprosti. Rijeka je ta koja ovdje daje život.“
Loi Kratong u gradu Khon Kaen (pogledaj slike gore), i skromna proslava u jednom drugom mjestu na selu uz lupanje po kantama i pjevanje (pogledaj sliku dolje). Btw, ovo što vidite na listovima palme su novci koje svi zataknu na palmu kao dar.
Ostatak slika i priče s ovoga puta nalaze se u nastavku..
Iako smještaj u Tajlandu nije skup spavali smo i u mreži za ležanje s mrežom za komarce (pogledaj slike gore). Drva srećom ima a nama je i ovako na divlje bilo super. Treba se u ovim krajevima dići iznad poda kad se spava. Kad padne mrak pod postane živ i sve živo gmiže. Mi smo jednu noć napravili kamp kraj dvije rupe za koje se uspostavilo da u njima živi piton, koji je u noći dva puta prolazio kraj nas, siktao i puzao. Ujutro smo pronašli perje oko rupa od njegove večere ili doručka.
Malo sveto mjesto. :)
Došli smo u neko selo u kojem neke obitelji drže kraljevske kobre ispod kuće. Muški se dokazuju u borbama s kobrama gdje izbjegavaju njezin ugriz i slično. Kobrama nisu izvađeni zubi a ekipa je puna ožiljaka od ugriza (pogledaj sliku gore). Btw, ove mrcine izrastu i preko 3 metra.
"The yogurt man" :) Ne radi mu hlađenje u prikolici ali jogurti su odlični.
Vojska nam objašnjava put i crta kartu. Sve bi bilo super samo što nitko ne zna latinsku abecedu.
Ovo je nešto što smo kupili na ulici ali je jako kiselo i nejestivo. Samo fino miriše a kako se koristi je uvijek još sada misterij (pogledaj sliku gore).
Jedno od najboljih voća koje smo jeli. Ovdje je u divljini, i jedi koliko ubereš. Zove se carambola ili još i "starfruit" odnosno "voće zvijezda" zbog svojeg oblika zvijezde.
Ideja ove male ekspedicije rodila se prije nekoliko godina kada sam u jednoj dokumentarnoj emisiji gledao proizvodnju svile i uzgoj dudovog svilca. To sam htio vidjeti uživo. Naime, ova regija Tajlanda poznata je po svili, specifičnom načinu tkanja i bojama. Često viđen prizor u ovim ruralnim sredinama je gdje žene tkaju svilu u dvorištima. No mi smo htjeli zaroniti malo dublje i naći samu proizvodnju dudovog svilca. U dva dana učenja Tajlandskog i crtanja crva na papir i slično, našli smo jedno selo i jednu obitelj u blizini mjesta Chonnabot koja nas je ugostila (pogledaj slike dolje).
Česti prizor, stroj za tkanje i žena koja tka, u dvorištima ili na ulici (pogledaj slike gore).
Žena nam pokazuje kukuljice starih dudovih svilaca. U ovim plosnatim košarama drže se dudovi svilci i hrane s lišćem dok se ne ukukulje (pogledaj sliku gore).
Mali dudovi svilci u košari (pogledaj sliku gore) hrane se ovim lišćem koje je većinom list duda odnosno murve. Kada svilci dosegnu određenu veličinu premještaju se u više košara prema potrebi dok se nakon mjesec dana ne zakukulje.
Drvo duda odnosno murve uzgaja se u dvorištu male farme dudovog svilca. Ovaj primjerak raste uz drvo banane (pogledaj sliku gore).
Kukuljice dudovih svilaca uzimaju se nakon mjesec dana uzgoja i gotove kukuljice stave se u kipuću vodu. Kako su se svilci omotavali u nit oko sebe prilikom stvaranja kukuljice, istu nit sada otpuste u vrućoj vodi te u jednom loncu odmotavaju niti s većeg broja dudovih svilaca na jednu koloturu. Tako nastaje nit svile. Nit jedne kukuljice duga je od 300 do 900 metara. Nakon što se niti odmotaju, lokalci često pojedu crva koji se skuhao.
Nagrada pri povratku u Khon Kaen bila je velika fešta Loi Kratong koja se ovdje događa jednom godišnje u listopadu. Tisuće ljudi okupi se oko jezera i slave kraj budističke godine i puni mjesec. Za mlade tu je ringešpil, a za velike koncerti, hrana i alkohol. Glavna zanimacija je puštanje lampiona u zrak te puštanje malih lađa od lista banane u jezero. U male lađice stave se svijeće, cvijeće i pokoji novčić. Ovaj festival ima svoju inačicu u svakom gradu Tajlanda a najveći i najljepši su ovaj ovdje i festival u gradu Chiang Mai u studenom za puni mjesec. Većina najljepših fotografija s tisućama lampiona potječe iz grada Chiang Mai. Kako nam je budistički učitelj na sjeveru Tajlanda rekao: „Mi to radimo kako bi zamolili majku zemlju za oproštenje svih nedjela koje smo napravili. Kada posiječemo drvo mi pustimo lampion i malu lađu u rijeku kako bi zamolili za oprost. Kad uberemo cvijet mi molimo rijeku da nam oprosti. Rijeka je ta koja ovdje daje život.“
Loi Kratong u gradu Khon Kaen (pogledaj slike gore), i skromna proslava u jednom drugom mjestu na selu uz lupanje po kantama i pjevanje (pogledaj sliku dolje). Btw, ovo što vidite na listovima palme su novci koje svi zataknu na palmu kao dar.
Ostatak slika i priče s ovoga puta nalaze se u nastavku..
Iako smještaj u Tajlandu nije skup spavali smo i u mreži za ležanje s mrežom za komarce (pogledaj slike gore). Drva srećom ima a nama je i ovako na divlje bilo super. Treba se u ovim krajevima dići iznad poda kad se spava. Kad padne mrak pod postane živ i sve živo gmiže. Mi smo jednu noć napravili kamp kraj dvije rupe za koje se uspostavilo da u njima živi piton, koji je u noći dva puta prolazio kraj nas, siktao i puzao. Ujutro smo pronašli perje oko rupa od njegove večere ili doručka.
Malo sveto mjesto. :)
Došli smo u neko selo u kojem neke obitelji drže kraljevske kobre ispod kuće. Muški se dokazuju u borbama s kobrama gdje izbjegavaju njezin ugriz i slično. Kobrama nisu izvađeni zubi a ekipa je puna ožiljaka od ugriza (pogledaj sliku gore). Btw, ove mrcine izrastu i preko 3 metra.
"The yogurt man" :) Ne radi mu hlađenje u prikolici ali jogurti su odlični.
Vojska nam objašnjava put i crta kartu. Sve bi bilo super samo što nitko ne zna latinsku abecedu.
Ovo je nešto što smo kupili na ulici ali je jako kiselo i nejestivo. Samo fino miriše a kako se koristi je uvijek još sada misterij (pogledaj sliku gore).
Jedno od najboljih voća koje smo jeli. Ovdje je u divljini, i jedi koliko ubereš. Zove se carambola ili još i "starfruit" odnosno "voće zvijezda" zbog svojeg oblika zvijezde.
Nema komentara:
Objavi komentar