Uzeli smo si oduška u ovom sjevernom trokutu na tromeđi između Tajlanda, Burme i Laosa. Područje koje zauzima poznato je kao Zlatni trokut odnosno The Golden Triangle, a predstavlja jedno od dva glavna područja proizvodnje ilegalnog opijuma u Aziji. Od 1920. godine ovo je područje uz Afganistan i Pakistan bilo najveći proizvođač heroina, dok je u 21. stoljeću Afganistan preuzeo vodstvo. Omeđeno je rijekom Ruak na granici s Burmom i rijekom Mekong na granici s Laosom. Ovo je dom rižinim poljima, brdima i planinama s najvišim vrhom Tajlanda (Doi Inthanon, 2565 m) te brdima guste džungle, slonova, zmija, malarije i brojnim manjinama koje su si ovdje napravile život. Vrijeme ovdje teče znatno sporije.
Ovdje smo odsjeli u drugom najvećem tajlandskom gradu Chiang Mai, jednom od poznatih bivših krijumčarskih gradova. Još ljudi srednjih godina pričaju kako su u mladosti svi konzumirali opijum ovdje. Ali ta vremena su prestala. Danas je to opušteno mjesto prošarano hramovima i stanica za svakog putnika koji žele udahnuti malo friškiji zrak i odmoriti (pogledaj slike dolje).
Svakako obratite pažnju kako se mijenjaju stilovi različitih hramova, građevina i svetišta zavisno od regije Tajlanda. Svaka nosi neka obilježja i utjecaj susjedne zemlje.
Ovdje smo odsjeli u drugom najvećem tajlandskom gradu Chiang Mai, jednom od poznatih bivših krijumčarskih gradova. Još ljudi srednjih godina pričaju kako su u mladosti svi konzumirali opijum ovdje. Ali ta vremena su prestala. Danas je to opušteno mjesto prošarano hramovima i stanica za svakog putnika koji žele udahnuti malo friškiji zrak i odmoriti (pogledaj slike dolje).
Svakako obratite pažnju kako se mijenjaju stilovi različitih hramova, građevina i svetišta zavisno od regije Tajlanda. Svaka nosi neka obilježja i utjecaj susjedne zemlje.
Jedna stvar koju smo primijetili općenito u Tajlandu je da lokalci jako paze kuda stanu. U sva sveta mjesta ulazi se bez obuće jer se stopalo smatra najprljavijim dijelom tijela, a pogotovo obuća. Zato nikada ne smijete pokušati stati na nečije stvari ili priječi preko nečijih stvari jer je to loša karma. U vlaku su meni jednom vezice od ruksaka ostale razbacane po podu i neka žena nije htjela priječi preko toga dok nisam to maknuo.
„Chat with a monk“, ponuda koja se nudi kod hramova a koju ne smijete propustiti! Budistički učenici će vam rado pričati o sebi i religiji uz povratnu korist da uče engleski jezik. Mi smo imali tu sreću da smo se zapričali s učiteljem tih učenika. Pričao nam je kako je bitan taj čin prolaska kroz učeništvo svakog mladog muškog Tajlanđana. Neki to odrade samo u tjedan dana, obriju glavu, mole se i slušaju o tome. No, kako je rekao učitelj odluka je na njima. On je osobno bio učenik i preko 20 godina. Učeništvo je bitno da bi se ostvarila tzv. „zasluga“ kojom majka učenika može nesmetano prijeći u drugi svijet, „raj“, odnosno drugi život.
Jedna zanimljivost kod Tajlanđana je običaj tzv. „čuvanja obraza“. Kod njih se povisivanje glasa ili gubitak kontrole i deranje smatra sramotom. Radije će to „odsmijati“. Također, ukoliko se nekome desi nešto kao na primjer popikne se i padne, svi će se okolo nasmijati. No to neće napraviti zlokobno da ga ismijavaju, nego svi se smiju kako bi „odsmijali“ tu situaciju i njemu „sačuvali obraz“.
U guesthouseu smo se s našim domaćinima najeli ribljih grickalica i prutića (skoro sve u Tajlandu ima neki riblji okus) i zalili japanskom rakijom od krumpira i tajlandskim rumom Sang Som (pogledaj slike gore).
I kad sam već spominjao rasta subkulturu u svim blog postovima..Naravno da nam je domaćin gitarist u lokalnom reggae roots bandu koji svira u lokalnom Reggae Roots baru (pogledaj sliku gore).
Nakon kratkog odmora iznajmili smo motor na 6 dana i krenuli cestom prema Golden Triangles Riders karti kroz džunglu i najviši vrh Tajlanda, te gradovima Mae Chaem, Mae Hong Son i Pai, cestom od preko 3000 zavoja, te kako smo svaki dan radili dodatne kilometre u plemena manjinskih zajednica Tajlanda, napravili smo preko 900 kilometara.
Za najam motora je potreban novac i putovnica, vozačku ne gledaju iako su svi motori preko 100 kubika. Najam na jedan dan u gradu Chiang Mai dođe oko 200 baht, a u mjestu Pai i 100 baht (2,5 Eura). Benzin je oko 1 Euro. Putovnicu vam većinom zadrže ali mi nismo imali nikakvih problema. Duh ovih ljudi ovdje je dobar i smijeh koji vam pruže je iskren. Barem iz našeg iskustva.
Evo u nastavku slike s te kratke avanture motorom..i tzv. rute „The Mae Hong Son Loop“.. :)
Život uz rijeku (pogledaj slike gore).
Nezaobilazni budisti, na putu na najviši vrh Doi Inthanon (pogledaj sliku gore). Doduše, išli su autom kako postoji cesta na sam vrh.
Ulična tržnica u Mae Hong Sonu (pogledaj sliku gore).
Mae Hong Son (pogledaj sliku gore).
Granica s Burmom (pogledaj sliku gore). Jedna važna informacija!! Zadnjih par dana u Bangkoku sam na CNN-u gledao prilog o nekoj vrsti malarije koja se rodila ovdje zadnjih tjedana a jako je opasna i rezistentna na postojeće medikacije. Pa provjerite stanje ukoliko putujete u ovu regiju.
Naišli smo na jedno 50 km udaljeno selo u srcu džungle, iza brda u udolini oko jezerca nalazi se ovaj mali raj (pogledaj slike gore). Ovdje žive Kinezi i ovdje uzgajaju čajevac. Štogod ovdje uradili ima veze s kušanjem čaja.
Cesta kroz džunglu nakon dnevnih pljuskova (pogledaj sliku gore).
Džungla ide spavati (pogledaj sliku gore).
Pai (pogledaj slike gore), jedno od rijetkih mjesta na svijetu za pravog hippie ili rastamana. Ovdje smo spavali u ovim bambus kučicama, uz vatru i gitaru uživali u blagodatima ove zemlje. Ovdje nestaje vrijeme. Gotovo svi koji ovdje žive u ovim kučicama su ovdje već barem nekoliko mjeseci. A svi su krenuli „onako malo putovat po Tajlandu“. Svaki tjedan jedan rasta Argentinac kuha na vatri za sve susjede, svira se gitara i bubnjevi i veseli se životu.
Na ovom putu uz malo čudo naišli smo, uz krnje dogovore, te bez ikakvog specijalnog plana i gotovo slučajno na naše prijatelje Anu i Matiju koji su ovdje putovali također motorom. Oni su putovali Burmom nekoliko tjedana i onda krenuli sjeverom Tajlanda (pogledaj slike dolje).
Jedna zanimljivost je ovaj mali roštilj koji smo slagali u gradiću Mae Chaem. U „restoranu“ vam daju ovaj metalni roštilj pun ugljena kojega sami operirate i na kojem pečete meso, lignju, špek, salo, iznutrice, crijeva, pluća i još štogod čudnoga od čega sam drugi dan odmah dobio proljev. U ovaj obrub roštilja stavi se voda u kojoj se kuhaju rezanci od riže i povrće (pogledaj sliku dolje).
Sjever Tajlanda dom je nebrojenim manjinskim zajednicama tzv. „hilltribes“ ili plemenskim zajednicama. Većinom ta plemena imaju struju i osnovne uvjete za život, pa i aute i motore. No oni su došli iz Tibeta, Kine, Laosa, Burme ili su ovdje već neko duže vrijeme u džunglama Tajlanda. Njihov status ponekad i nije najbolje riješen, nemaju uvijek dozvole, papire ili osobne iskaznice, njihova djeca ne mogu uvijek pohađati školu, nisu priznata, i nemaju zdravstveno osiguranje. Sve se svodi na to da se njihov status riješi. Barem se tako doima, tako se priča.
Glavna plemena koje se može susresti su Akha, Lahu, Karen, Hmong/Miao, Mien/Yao i Lisu. Neće vam uvijek biti jasno od kuda je koje pleme točno, jezik većinom neće poznavati ali osmijeh ćete gotovo sigurno uvijek dobiti.
Također, sjever Tajlanda je popularan po turističkim turama. Gotovo svi vam žele prodati jahanje slonova, posjet plemenskim zajednicama, spavanje u jednoj i treking kroz džunglu. Vjerojatno se veliki broj ljudi na ovom sjeveru ne želi upustiti u samoinicijativnu avanturu pa si plate ovaj bullshit. Nemojte me shvatiti krivo. Smatram da ukoliko se upuštate u višednevno hodanje po džungli trebate se pobrinuti za kvalitetnog vodiča. No, većinom su te jedno/dvodnevne ture, sat vremena hodanja, sat vremena kanua ili bambus-splavi na rijeci, jedan sat druženja u nekoj plemenskoj zajednici kojima se riga od pogleda na turiste, jedan sat jahanja na slonu i jedan sat kupovanja suvenira kod plemenskih zajednica. Pokušajte se unaprijed raspitati gdje se ide s turom i koji je točan program.
Mi smo na motoru prošli nebrojena mjesta bez pristaništa turističkih tura, bili u preko 15 plemenskih zajednica, vidjeli preko 10 različitih slapova, vrsta džungli, barem 5 mjesta gdje ima slonova, gradiće i rijeke, te sve to za 5 puta manju cijenu.
Situacija koja me je bacila iz takta i zbog koje mi je došlo zlo je tretman nekih plemenskih zajednica od strane kraljevine Tajlanda. Na turističkoj ruti na karti je ucrtano oko tri sela plemenskih zajednica Karen (burmanskog podrijetla) tzv. „longnecks“ poznatih po dugim vratovima i metalnim prstenovima oko njih. Mi smo htjeli posjetiti jedno od tih mjesta. Sa sobom smo nosili licitarska srca iz Hrvatske i još neke sitnice za poklon. No na ulaz u selu htjela nam je jedna službena tajlandska osoba naplatiti upad. Prezentirala nam je jedan papir koji govori o burmanskom problemu, ratu, pokolju ljudi i izbjeglištvu. Sve živo mi se sažalilo i htio sam im dati sve što imam ali sam gospodinu rekao da ću dati ljudima u selu osobno. Nisu pristali. Morali smo otići. Na putu do natrag nam se ukazala jedna osoba, mlada Burmanka koja cijeli život živi u Londonu. Ovdje volontira kao učiteljica u tzv. izbjegličkom logoru. Na naše pitanje što to je, razjasnila nam je situaciju i rekla da joj je jako drago da nismo platili ništa na ulazu u selo. Nažalost ništa od novca koji turisti daju ne ide toj plemenskoj zajednici, nego u blagajnu kraljevstva. U biti sva ekipa živi u tom logoru u užasnim uvjetima. Djeca idu u školu koja je izvan ograđenog kampa kojeg čuva vojska. Niti ona, koja je Burmanka ne može ući unutra. Sva sela koja su izgrađena okolo toga izgrađena su u ljepšim uvjetima i nekolicina burmanske manjinske plemenske zajednice prisiljeni su živjeti tamo i nositi ove ringove oko vrata radi turista koji dolaze. Što je najbolje oni to više uopće u ovoj regiji ne nose a većina ih ima ringove za zakačiti na tzv. „clip-on“. Sve je ovo jedna velika laž, a ove jadne žene nalaze se kao u zoološkom vrtu pred objektivima turista koji se vrate kući i misle da su otkrili divljinu.
Mali s bananama, kod ovoga dečka na slici dolje i njegovom štandu s bananama kupili smo najbolje kremaste banane, jedan cijeli bunt od preko 10 banana, barem 4 kile, sve to za 12 Euro centi. Inače, banane ovdje u sebi imaju crne sjemenke veličine graška, ali se tope u ustima.
Plemenski mehaničar zajednice Hmong, popravio nam je motor. Odustale su nam kočnice na usponu u brdo, 100 metara prije spusta. Zamjena i ugradnja novih Hondinih pakni, s poslom i svim, koštalo nas je 2 Eura (pogledaj sliku dolje).
Na ovom putu uz malo čudo naišli smo, uz krnje dogovore, te bez ikakvog specijalnog plana i gotovo slučajno na naše prijatelje Anu i Matiju koji su ovdje putovali također motorom. Oni su putovali Burmom nekoliko tjedana i onda krenuli sjeverom Tajlanda (pogledaj slike dolje).
Jedna zanimljivost je ovaj mali roštilj koji smo slagali u gradiću Mae Chaem. U „restoranu“ vam daju ovaj metalni roštilj pun ugljena kojega sami operirate i na kojem pečete meso, lignju, špek, salo, iznutrice, crijeva, pluća i još štogod čudnoga od čega sam drugi dan odmah dobio proljev. U ovaj obrub roštilja stavi se voda u kojoj se kuhaju rezanci od riže i povrće (pogledaj sliku dolje).
Sjever Tajlanda dom je nebrojenim manjinskim zajednicama tzv. „hilltribes“ ili plemenskim zajednicama. Većinom ta plemena imaju struju i osnovne uvjete za život, pa i aute i motore. No oni su došli iz Tibeta, Kine, Laosa, Burme ili su ovdje već neko duže vrijeme u džunglama Tajlanda. Njihov status ponekad i nije najbolje riješen, nemaju uvijek dozvole, papire ili osobne iskaznice, njihova djeca ne mogu uvijek pohađati školu, nisu priznata, i nemaju zdravstveno osiguranje. Sve se svodi na to da se njihov status riješi. Barem se tako doima, tako se priča.
Glavna plemena koje se može susresti su Akha, Lahu, Karen, Hmong/Miao, Mien/Yao i Lisu. Neće vam uvijek biti jasno od kuda je koje pleme točno, jezik većinom neće poznavati ali osmijeh ćete gotovo sigurno uvijek dobiti.
Također, sjever Tajlanda je popularan po turističkim turama. Gotovo svi vam žele prodati jahanje slonova, posjet plemenskim zajednicama, spavanje u jednoj i treking kroz džunglu. Vjerojatno se veliki broj ljudi na ovom sjeveru ne želi upustiti u samoinicijativnu avanturu pa si plate ovaj bullshit. Nemojte me shvatiti krivo. Smatram da ukoliko se upuštate u višednevno hodanje po džungli trebate se pobrinuti za kvalitetnog vodiča. No, većinom su te jedno/dvodnevne ture, sat vremena hodanja, sat vremena kanua ili bambus-splavi na rijeci, jedan sat druženja u nekoj plemenskoj zajednici kojima se riga od pogleda na turiste, jedan sat jahanja na slonu i jedan sat kupovanja suvenira kod plemenskih zajednica. Pokušajte se unaprijed raspitati gdje se ide s turom i koji je točan program.
Mi smo na motoru prošli nebrojena mjesta bez pristaništa turističkih tura, bili u preko 15 plemenskih zajednica, vidjeli preko 10 različitih slapova, vrsta džungli, barem 5 mjesta gdje ima slonova, gradiće i rijeke, te sve to za 5 puta manju cijenu.
Situacija koja me je bacila iz takta i zbog koje mi je došlo zlo je tretman nekih plemenskih zajednica od strane kraljevine Tajlanda. Na turističkoj ruti na karti je ucrtano oko tri sela plemenskih zajednica Karen (burmanskog podrijetla) tzv. „longnecks“ poznatih po dugim vratovima i metalnim prstenovima oko njih. Mi smo htjeli posjetiti jedno od tih mjesta. Sa sobom smo nosili licitarska srca iz Hrvatske i još neke sitnice za poklon. No na ulaz u selu htjela nam je jedna službena tajlandska osoba naplatiti upad. Prezentirala nam je jedan papir koji govori o burmanskom problemu, ratu, pokolju ljudi i izbjeglištvu. Sve živo mi se sažalilo i htio sam im dati sve što imam ali sam gospodinu rekao da ću dati ljudima u selu osobno. Nisu pristali. Morali smo otići. Na putu do natrag nam se ukazala jedna osoba, mlada Burmanka koja cijeli život živi u Londonu. Ovdje volontira kao učiteljica u tzv. izbjegličkom logoru. Na naše pitanje što to je, razjasnila nam je situaciju i rekla da joj je jako drago da nismo platili ništa na ulazu u selo. Nažalost ništa od novca koji turisti daju ne ide toj plemenskoj zajednici, nego u blagajnu kraljevstva. U biti sva ekipa živi u tom logoru u užasnim uvjetima. Djeca idu u školu koja je izvan ograđenog kampa kojeg čuva vojska. Niti ona, koja je Burmanka ne može ući unutra. Sva sela koja su izgrađena okolo toga izgrađena su u ljepšim uvjetima i nekolicina burmanske manjinske plemenske zajednice prisiljeni su živjeti tamo i nositi ove ringove oko vrata radi turista koji dolaze. Što je najbolje oni to više uopće u ovoj regiji ne nose a većina ih ima ringove za zakačiti na tzv. „clip-on“. Sve je ovo jedna velika laž, a ove jadne žene nalaze se kao u zoološkom vrtu pred objektivima turista koji se vrate kući i misle da su otkrili divljinu.
Mali s bananama, kod ovoga dečka na slici dolje i njegovom štandu s bananama kupili smo najbolje kremaste banane, jedan cijeli bunt od preko 10 banana, barem 4 kile, sve to za 12 Euro centi. Inače, banane ovdje u sebi imaju crne sjemenke veličine graška, ali se tope u ustima.
Plemenski mehaničar zajednice Hmong, popravio nam je motor. Odustale su nam kočnice na usponu u brdo, 100 metara prije spusta. Zamjena i ugradnja novih Hondinih pakni, s poslom i svim, koštalo nas je 2 Eura (pogledaj sliku dolje).
Benzinske crpke česte su na putu, ali čim se udaljite u malo divlji kraj, benzinske crpke izgledaju ovako. U svakom selu, za nešto višu cijenu benzina, toči se gorivo iz bačvi kod obitelji koje žive uz cestu (pogledaj sliku dolje).
U nastavku dane su još neke slike sa sjevera..
Nešto kao tuk-tuk ali bez motora (pogledaj sliku gore). :)
Bilo smo pozvani u jedan "restoran" jedne plemenske zajednice. Radi reda išao sam pišati na WC koji je za malo manje uzraste. :)
Džungla, džungla (pogledaj sliku gore).
Najbolji sladoled od kokosa, graha, slatkog krumpira i limete (pogledaj sliku gore).
Mmmmhhh, najeli smo se skakavaca i ostalih buba, štogod se nudilo (pogledaj sliku gore).
Odlična hrana na ulicama Mae Hong Sona (pogledaj slike gore). Uspjeli smo doći na veliki festival kraja budističke godine. Bilo je pijanih lokalaca, domaće tradicionalne glazbe, vrhunske hrane i napokon kukaca. U cijelom Tajlandu u biti možete negdje naći kukce za jesti što je većinom turistička stvar. No ovdje, za ovaj festival te na sjeveroistoku Tajlanda svi ih jedu. :)
Noodles u lišću banane u gradu Pai (pogledaj sliku gore).
Bijeli čaj u malom kineskom selu na granici s Burmom (pogledaj sliku gore).
Naš mali roštilj s Matijom i Anom u gradu Mae Chaem (pogledaj sliku gore).
Nema komentara:
Objavi komentar