Breathtaking moments in Portugal

Razmišljam o jednoj rečenici koju mi je jednom rekao dobar prijatelj. „Život se ne broji u izdisajima i udisajima, nego u trenutcima koji oduzimaju dah.“ E sad, ovo se može doslovno shvatiti kako je ovo sport koji vam može doslovno oduzeti dah na neko određeno vrijeme kad vas masa vode drži pod vodom. Ipak, nakon toga vas izbaci opet van i sve ponovno kreće iz početka. Ja ipak ovdje pričam o drugačijem „oduzimanju daha“. Ako ovaj sport, koji za mene predstavlja dugogodišnji i davno zaboravljeni dječački san, koji zahtjeva fizički napor svakog atoma tijela, koji ispunjava čovjeka umorom, adrenalinom i srećom, iskombinirate sa životnim stilom koji je povezan uz taj sport, razvijete to sve u filozofiju, pa uz to dodate još i tople i srdačne ljude iz Portugala te njegov krajolik, dobijete raj na zemlji, spokoj, nevjerojatan osjećaj pripadnosti i trenutke koji oduzimaju dah, samo što taj osjećaj traje vječno.

Kao uvertira u cijelu priču potrebno je spomenuti samo neke termine koji se koriste u svijetu surfera. Surfa se daskom na valu i to je samo po sebi jasno. Ipak, potrebno je doći iza same linije gdje se lome valovi od kuda se onda love valovi. Za to je potrebno nevjerojatno umijeće podronjavanja nadolazećih valova svojim tijelom i surf daskom. Taj termin se zove „duck dive“. Ukoliko to ne uspijete, te završite pod tom ogromnom masom vode, te nakon toga u tzv. „washing machine“, odnosno događaj kada vas val satare, znači da ste doživjeli „wipe out“. Kako smo se okušali i u valovima do tri metra te proveli prvih par dana u „washing machineu“, dobili smo naše nadimke po kojima smo bili poznati po žestokim „wipe outovima“ koje smo taj dan zaprimili. Iz toga se rodilo naše neslužbeno društvo The Association of Wipe Out Professionals (AWP),   prema opće poznatoj The Association of Surfing Professionals (ASP), odnosno krugu najboljih surfera na svijetu koji su gostovali u isto vrijeme na Rip Curl Pro Portugal 2010 Surf Contestu u ovom kraju. Ipak, zadnjih dva dana uspjeli smo uhvatiti pokoji val te se cjelokupna situacija popravila. 

Globalno gledano ovo je putovanje bila potpuna destrukcija i čišćenje, i netko bi možda nakon ovakvih dana rekao da mu je prošao najgori tjedan i najgore putovanje u životu. Ipak, mi smo ovo shvatili sa smijehom i u biti nismo marili za ništa drugo osim za dobar surf, neki mali trenutak slave u vodi, pivo i ugodno društvo nakon toga. Naime, na početku putovanja su nam odmah oduzeli plinsko kuhalo u Londonu, iako sam već s tim putovao nebrojeno puta na avion. Svaki dan gubili smo neke nama vrijedne sitnice. Prvi dan smo se okušali na plaži Foz do Lizandro u blizini Ericeire. Valovi su za nas bili veliki, do nekih 2 metra, potpuno kaotični, bez nekog pretjerano uglađenog rasporeda. Čak su se neki vraćali i s obale natrag i sudarali s nadolazećim. Drugi smo dan imali situaciju savršenih, kristalnih i pravilnih valova u obliku tube na plaži Mohle Leste i Supertubos. Nakon potpune ekstaze i doživljaja ushićenja, slijedilo nam je iznenađenje kad smo htjeli izvaditi opremu iz auta. Naime, uspio sam zaključati auto s ključevima unutra. Na sve to, počela je u istom trenutku kiša. Sve je završilo na nebrojenim pivama u lokalnom Xakra Beach Baru, iščekivanju stručnjaka, profesionalnog obijača brava poslanog od naše rent-a-car kompanije te pijanog surfanja na kraju. Smiješno je to da nas je struja odvela skroz na plažu Supertubos gdje su se odvijali trials za Rip Curl Pro Surf Contest gdje smo izašli praktički pred žiri. Naravno, osjećali smo se kao carevi, iako apsolutno nikako nismo briljirali u vodi. Jedan dan imali smo ugodno društvo Hrvata, nekih Portugalaca i neugodno društvo lokalnih pripadnika homoseksualne skupine. Da se odmah na početku ogradim, apsolutno živim otvorenim i liberalnim duhom, te poštujem sve ljude, kako smatram da svatko gradi svoj put i ima mogućnost izbora. Ipak, naglasak na „neugodno“ bio je isključivo iz razloga njihove bolesne opsesije da će u toj večeri biti nagrađeni njima zadovoljavajućim iskustvom, koje se u potpunosti nije slagalo s našom vizijom te večeri. Isto je tako rezultiralo njihovim trosatnim praćenjem našeg auta, našim reagiranjem te pokušajem da ih se riješimo. Nakon što smo našli mjesto za spavanje u divljoj i nepreglednoj pustopoljini pješčanih dina, napravili šator, uredili mjesto za spavanje, pojeli hranu i oprali zube, u daljini su se nazirala ponovno dva svjetla podivljalog dvojca pa smo morali malo jačim jezikom reagirati. Zanimljivo je bilo iskustvo kad nam je drugo jutro šator odletio zbog jakog vjetra te smo ga morali tražiti oko 20 minuta i našli ga 500 metara dalje u nekoj rupi. Ipak, kruna cijele ove priče je provala u naš auto te krađa Bornine torbice, sa svim dokumentima i još važnije, njemu dragih, manje vrijednih ali neprocjenjivih sitnica. Kako god čudno bilo, nitko nije uzeo moju kameru s istog sjedala i išta drugo. Citiram rečenicu policajaca koji su došli na očevid. Rekli su: „I know you think we should take fingerprints, but we don't. I know we should, but we don't.“ :) Ovo nije u nikakvom smislu kritika na njihov rad, nego je činjenica kako se ovakve provale dešavaju svaki dan. Oni su sami ogorčeni jer se ovo događa, a topli i nevini karakter lokalnih Portugalaca za to nije zadužen. Očito, ulaskom u Europsku Uniju te otvaranjem vrata imigraciji, ovakve su se stvari počele dešavati koje prije nisu bile prisutne. U sljedećoj svojoj izjavi neću pretjerat kad kažem da su najveća gamad koju smo na ovom putovanju upoznali bili naši dragi sunarodnjaci, konkretno birokratski paraziti u hrvatskoj ambasadi u Lisabonu koji su ovdje „veleposlani“ kako bi zastupali prava nas jadnih i željnih pomoći u ovoj stranoj zemlji. Situacija se razvila u skandal, kako meni uopće nije omogućen pristup njihovoj „palači“, te na našu molbu da se prilagode našim problemima (kasnimo s povratkom rent-a-cara oko dva sata) suočili su nas svojim radnim vremenom od dva sata i zahtjevom da čekamo. Ipak, na kraju je bio omogućen pristup Borni, koji je proveo dva sata u iščekivanju potvrde za povratak doma. U našoj ludoj sanjarskoj glavi mi smo mislili te se nadali da će nam nakon svega što smo proživjeli dat toplu kavu, ili barem mjesto da si operemo ruke. Na naše iznenađenje, Borni su na molbu da se koristi WC-om odgovorili da nemaju WC za klijente, te da će ga oni slobodno pričekat da ode tri ulice dalje do prvog caffe bara gdje imaju WC. Koji j… klijenti???
Ne bi bio toliko ogorčen cijelom pričom da potvrda koju su mu izdali nije došla 71 EUR, te da u konačnici ta ista potvrda nije vrijedila u Londonu kad smo pokušali presjedat u drugi avion, što nas je dovelo do neugodne situacije nevinog objašnjavanje što se desilo, a Bornu do neopravdanog iskustva provođenja noći u imigracijskom pritvoru te službenog (citiram) „On Her Majesty's Service, H.M. Immigration Service, Removal of a Person from the United Kingdom“. Dobro da su ga pustili uopće na avion za koji smo imali karte. Ukoliko su htjeli igrati po pravilima, ista bi priča završila deportacijom u Lisabon otkuda je i došao. Ova prilično neugodna iskustva nisu nam uspjela pokvariti zabavu i veselje, pa nam je tako postalo svejedno što će biti s autom i sa svim. Išli smo surfat valove, išli smo uhvatit nebrojene wipe outove, išli smo doživjet naše kratke trenutke slave, a probleme smo prema dobroj staroj surferskoj filozofiji ostavili na kopnu.

U nastavku, slike..

Svaku smo večer uspjeli naći impresivna mjesta za noćenje. Šator, divljina, pogled, dom.

Potez od Lisabona, preko Ericeire pa do Penichea krase deseci i deseci surf spotova. Prekrasne plaže s konstantnim valovima kroz godinu. Lokalna ekipa se potrudila pa su ti spotovi i lijepo označeni. Neki od najpoznatijih su upravo Coxos, Baleal i prema nekim lokalcima među prvih deset najljepših surf spotova u Svijetu, a prema surf vodičima "totally epic", Supertubos, gdje se i održavao Rip Curl Pro Portugal 2010 Surf Contest. 

Đubre od prehrane u Lidlu ali uz nezaboravne i impresivne trenutke.

Svakako predlažemo ulaganje u krovne nosače za surf daske.

The Association of Wipe Out Professionals (AWP). Nitko ne može primiti toliko "wipe outova". :)

Plaže Mohle Leste i Supertubos, prekrasne duge, kristalne i pravilne tube, savršenstvo za svakog surfera. Kompletno je drugačiji Svijet kad si u vodi. Svi čekaju taj savršeni timing, pravo mjesto te kad se sve to poklopi, loviš taj val kao da ti je zadnji. Ništa ti drugo nije u glavi, a i svima oko tebe isto tako. Svaki zasurfani val nagrada je za sebe, posebno iskustvo, abnormalna energija i želja za životom. Svaki "wipe out" je podsjetnik da si ti samo malo zrno graška u svemu ovome. 

Zaključao sam auto s ključevima unutra. Od sada pa na dalje znamo kako obiti praktički svaki auto. Svakako uvijek dobro došlo iskustvo.

Jedni od najboljih ljudi koje smo u Penichu upoznali, živopisni i duhom bogati ljudi, Mauricio i njegov surf bar Xakra Beach Bar, te Alban The Big Kahuna, spasioc, dugogodišnji surfer i član žirija na Rip Curl Pro Portugal 2010 Surf Contestu. Izgleda da na ovom Svijetu još postoje ljudi vrijedni titule legende, prijatelja i dobrog duha.

Svaku večer je na ponudi pokoji surf tulum. Ekipa iz cijelog Svijeta, pa čak iz daleke Australije. Tako smo se iznenadili kad smo i sreli hrvatsku ekipu iz Kohola Surf Kluba, koji su započeli s organizacijom surf campova po Portugalu i Kanarskim otocima. Pa eto, ako netko ima i želju za ovakvim godišnjim, postoje opcije.

:) Ovu sam sliku morao staviti. Radi se o zafrkanciji koju smo tjerali. Osjećali smo se toliko moćno kad smo prošli kroz torture u vodi da smo zabrijali na ovo.

Netko nam je provalio u auto.

Obavezno za pogledati. Gradići Ericeira, Peniche te male srednjovjekovne utvrde Sintra i Obidos. Prekrasna arhitektura, povijest, ugodni barovi, ljudi i lokalna hrana.

U nastavku evo par ukradenih slika eventa s Rip Curl Pro Portugal stranice..